Izrada mrežnih spremišta sa softwareskim raidom / Sambom

Izvor: SIS Wiki
Skoči na: orijentacija, traži 
Tim: Anđelko Spevec, Mario Šoštarić
Ispod svakog poglavlja je naznačeno koji član tima ga je radio

Sadržaj

Mrežna spremišta podataka

DAS

Direct attached storage (DAS) je način mrežne pohrane podataka u kojem je uređaj za pohranu podataka direktno povezan s serverom ili klijentom. Uređaj za pohranu može sadržavati jedan ili više diskova koji su povezani na server te uz odgovarajući adapter može se konfigurirati u RAID (Redundant Array of Independent Disks) polje. Prednost ovog načina pohrane podataka je mali početni trošak. Početna investicija u server s eksternom pohranom podataka zadovoljava potrebe manje organizacije za određeno vrijeme. Kako bi se povećao prostor za pohranu u DAS sustavu potreban je IT profesionalac koji ima znanja za obavljanje ovakvog posla što bi značilo da bi organizacija morala zaposliti novog zaposlenika s takvim sposobnostima ili angažirati konzultanta.

Das.gif

Najveći nedostatak DAS pohrane je ograničena skalabilnost. Također adapter koji koristimo za povezivanje uređaja za pohranu i servera ima ograničen broj utora za diskove. Zato ovaj sustav nije pogodan za okoline gdje se potreba za količinom prostora za pohranu brzo povećava. Korisnici koji koriste DAS arhitekturu moraju se spojiti direktno na server koji je spojen s uređajem za pohranu s potrebnim podacima. Ako bi server bio isključen ili zbog nekog drugog razloga ne bi radio korisnici ne bi mogli pristupiti podacima. Uz pohranu podataka serveri se koriste za aplikacije kao što su e-mail servisi ili aplikacije za baza podataka. DAS arhitektura je vrlo pogodna za ove aplikacije jer operacijski sustav servera podržava block-level pristup za administratore kao i file-level pristup za klijente. Performanse se mogu smanjiti ako server simultano izvodi više aplikacija te služi za posluživanje datoteka.

NAS

Network Attached Storage (NAS) je sustav mrežnog spremanja podataka koji koristi specijalizirane uređaje za pohranu koji služe serviranju datoteka na mreži. Uobičajeno NAS je samostalan uređaj koji sadrži svoj operacijski sustav,prostorom za pohranu i sučeljem za upravljanje. Za razliku od DAS sustava koji se na server spaja preko posebnog adaptera, NAS se spaja na server preko postojećeg mrežnog (Ethetnet) priključka. Većina NAS proizvoda usmjerena je na male i srednje organizacije koji imaju jedan ili više Gigabitnih mrežnih priključaka koji osiguravaju visoke performanse.

Nas.gif

Jedna od najvećih prednosti NAS mrežnog spremišta podataka je jednostavnost postavljanja sustava. Mnogi NAS proizvodi dolaze s ugrađenim diskovima koji omogućuju zaposlenicima koji ne rade u IT odjelu da konfiguriraju sustav preko čarobnjaka za pomoć, te na brz način dodaju spremište podataka na mrežu. S obzirom da se NAS priključuje na mrežu a ne na server, kao što je slučaj kod DAS sustava, na njega ne utječe ispad servera. NAS često dolazi s Linux operativnim sustavom što eliminira troškove licenciranja kao kod Windows ili Unix servera. Operativni sustav je sačuvan u flash memoriji uređaja te se rijetko mora ažurirati i manje je osjetljiv na viruse. S obzirom na to, eliminirani su prekidi rada zbog ažuriranja softvera ili ažuriranja antivirusnog programa koji su česti na serverima s uobičajenim operativnim sustavima. Također, NAS proizvodi podržavaju SMB/CIFS (Server Messege Block / Common Internet File System) i NFS (Network File System) datotečne sustave te su potpuno kompatibilni s Windows, Mac, Linux i UNIX klijentima. Za povezivanje ovih sustava nije potrebno posebno IT znanje ili sposobnosti. Kao što je već spomenuto NAS arhitektura je privlačna malim i srednjim organizacijama zbog svoje cjenovne isplativosti naspram skupljim SAN sustavima koji se koriste u većim kompanijama.

SATA diskovi sa svojom velikom isplativošću koriste se u mnogim NAS proizvodima te je uobičajena veličina pohrane 2, 4 ili 8TB. Kako su jednostavni za postavljanje NAS proizvodi se lako uklapaju u radne okoline malih i srednjih organizacija te im nude veliku dostupnost potrebnih podataka. Neke od mogućnosti koje nude su:


Prednosti NAS tehnologije

Nedostaci NAS tehnologije

Protokoli za komunikaciju

S obzirom da su NAS uređaji neovisni o operacijskom sustavu i tipu računala koji se spaja na njih u mogućnosti su povezati mnogo različitih sustava te tako omogućiti jednostavnu razmjenu podataka između korisnika. S obzirom da većina NAS uređaja ima Linux/UNIX operacijski sustav, potrebno je omogućiti pristup i korisnicima s drugih operacijskih sustava. Da bi omogućili ovakav pristup koriste se protokoli za dijeljenje podataka. Protokoli koji se koriste su:

Network file system (NFS) omogućuje sustavima koji se spajaju na taj sustav da postave datotečni sustav preko mreže i komuniciraju s tim datotečnim sustavom kao da je on postavljen lokalno. Na ovaj način moguće je prebacivati podatke na centralizirane servere u mreži kao što je slučaj s NAS sustavima. NFS koristi TCP protokol za prebacivanje podataka preko IP mreže. Starije verzije ovog protokola koriste UDP protokol za prijenos podataka. Prednosti NFS protokola su:

Server message block (SMB) protokol je protokol za mrežno dijeljenje datoteka koji dopušta aplikacijama na računalima da čitaju i pišu datoteke te da zahtijevaju usluge od serverskih programa u mreži. SMB protokol često koristi TCP/IP protokol ili neki drugi mrežni protokol. Koristeći ovaj protokol aplikacija ili korisnik koji koristi aplikaciju može pristupati datotekama ili drugim resursima na udaljenom serveru. Na taj način aplikacije čitaju, stvaraju ili ažuriraju datoteke na udaljenom serveru. Također je moguća komunikacija sa programima na serveru ako je postavljano da mogu primati korisničke SMB zahtjeve. Iako je glavna namjena ovog protokola razmjena podataka on omogućuje i druge usluge preko mreže kao što su dijeljenje printera ili čak dijeljenje portova. Common Internet File System (CIFS) je protokol koji je vrlo sličan SMB protokolu te su im namjene iste – dijeljenje datoteka preko intraneta i Interneta. Ovaj protokol je i glavni protokol koji se koristi za dijeljenje datoteka u Windowsima. Ova dva protokola se nekada koriste kao sinonimi. Protokol omogućuje klijentu da manipulira udaljenim datotekama kao da se nalaze na lokalnom računalu. Protokol djeluje tako da šalje pakete od klijenta k serveru. Svaki paket sadrži neki zahtjev, otvaranje, zatvaranje ili čitanje datoteke. Server koji primi paket provjerava da li je zahtjev valjan, provjerava da li klijent ima potrebno dopuštenja za traženu datoteku, te na kraju izvršava zahtjev i šalje povratni paket klijentu. Klijent provjerava primljeni paket te određuje dali je početni zahtjev odobren. Microsoft operacijski sustavi koriste ovaj protokol za udaljeno pristupanje datotekama (mapiranjem mrežnih diskova), pregledavanje (preko Network opcije), autentifikaciju i uslugu dijeljenja printera.

Apple Filling Protocol (AFP) je mrežni portokol koji omogućava uporabu datotečnih usluga za Mac OS. Uz AFP Mac OS podržava i druge protokole dijeljenja datoteka kao što su SMB, NFS, FTP i WebDAV.

rSync je alat za sigurnosno pohranjivanje podataka preko mreže te se koristi kod NAS uređaja. Prvi korak kod ovog algoritma je napraviti kopiju pune slike (full backup) iz izvorišnog NAS uređaja na odredišni NAS uređaj. Svaka slijedeća kopija će biti inkrementalna kopija promijenjenih podataka. Uvijek se gleda razlika u promijenjenim podacima s obzirom na zadnju kopiju. rSync je efikasna i praktična metoda za osiguravanje da dvije lokacije imaju iste podatke.

SAN

Storage Area Network (SAN) je specijalizirana mreža velike brzine koja preko koje se spajaju serveri i spremišta podataka. Ovaj tip mreže se nekada naziva i „mreža iza servera“ jer pristup uređajima za pohranu nije dopušten iz LAN mreže. U SAN sustavu jedan ili više servera može biti povezano na jedno spremište podataka u kojem može biti više uređaja za pohranu podataka uključujući diskove, vrpce ili optičke uređaje. Spremište podataka može biti na različitoj lokaciji od lokacije na kojoj se nalazi server.

San.jpg

SAN koristi nove metode za priključivanje spremišta podataka na servere. Ove nove metode pridonose poboljšanju raspoloživosti i performansama. Danas se SAN sustavi koriste za povezivanje polja spremišta podataka i biblioteka magnetskih vrpci na višestruke servere. Ova arhitektura se koristi za zaobilaženje tradicionalnih mrežnih uskih grla. Podržava direktan, vrlo brz prijenos podataka između servera i uređaja za pohranu i to na tri načina:

SAN omogućuje aplikacijama koje koriste prijenos podataka bolje performanse jer posredovanje servera minimalno i podaci se šalju direktno s izvorišnog uređaja na odredišni uređaj. SAN sustav omogućuje višestrukim klijentima da pristupaju višestrukim spremištima podataka koji su povezani u istu mrežu. Prednosti koje su prepoznate kod SAN sustava su:

Tehnologija koju koristi SAN kombinira viske brzine mrežnog kanala i povezivosti (daljina) mreža. Također koristeći arhitekturu virtualnih sučelja povezuje LAN i WAN mreže te se često ovakva arhitektura upotrebljava za klastering i aplikacije zrcaljenja/replikacije. Mogućnost povezivanja postojećih SCSI uređaja na SAN mrežu koristeći posebne adaptere omogućuje očuvanje investicija koje su uložene u te uređaje za pohranu. SAN je neovisna mreža pa su početni troškovi veći jer je potrebno potrebnu arhitekturu. Nakon postavljanja arhitekture troškovi ovakve mreže mnogostruko opadaju te se inicijalni troškovi vrlo brzo isplaćuju. S obzirom na razinu usavršenosti, kompleksnosti i cijene troškova SAN se često koristi za aplikacije koje su kritične za izvođenje u korporativnom okružju. U SAN infrastrukturi spremišta podataka kao što su NAS, DAS i RAID polja su povezana s serverima Fiber Channel tehnologijom. Fiber Channel je jako pouzdana gigabitna tehnologija koja omogućuje simultanu komunikaciju između radnih stanica, servera, sustava pohrane podataka i drugih krajnjih uređaja. Ova tehnologija je idealna za prijenos velikih količina podataka preko velikih udaljenosti brzo i pouzdano te nama ograničenja kao što ih ima SCSI. S obzirom na DAS i NAS koji su optimizirani za dijeljene podataka na razini datoteka, SAN omogućuje prijenos velikih blokova podataka. Ovo je posebno bitno za aplikacije koje intenzivno izmjenjuju podatke kao što su baze podataka, sigurnosno pohranjivanje i obrada transakcija. Još jedna prednost je što više korisnika može istovremeno pristupati podacima bez stvaranja uskih grla na LAN mrežama i serverima.

SAN je najbolji način da se postignu željene predviđene performanse i stalna dostupnost podataka i pouzdanost. Ovo je važno za kompanije koje svoj posao obavljaju na internetu i potrebnan im je taj visok stupanj obrade transakcija. SAN sustavi koriste mnoge mogućnosti otklanjanja problema i tolerancija na greške koje osiguravaju maksimalno vrijeme rada. Za razliku od DAS sustava može se spojiti više spremišta podataka te na taj način osigurati veliku količinu resursa za korištenje. Neki od nedostataka SAN sustava su cijena, kompleksnost upravljanja i manjak standardizacije. Okosnica SAN sustava je upravljački softver. Potrebna je velika investicija kako bi dizajnirali, razvili i postavili SAN sustav čije je tržište ograničeno na velike kompanije. Većina troškova otpada na trošak softvera uzimajući u obzir kompleksnost upravljanja tako velikog broja uređaja. Manjak standardizacije je doveo do problema interoperabilnosti jer softver i hardver različitih proizvođača nekada nije kompatibilan.

--Msostaric 20:30, 18. siječnja 2013. (CET)

RAID

RAID (engl. redundant array of independent disks) je polje diskova s ugrađenom zalihošću. Ideja iza RAID-a je da se podatci skladište na više jeftinijih diskova koji rade kao jedan, umjesto na jedan veći i skuplji disk. Prvobitni naziv je glasio Redundant Array of Inexpensive Disks, ali je to odbačeno iz komercijalnih razloga. Podatci su distribuirani na diskovima na jedan od načina, tj. RAID organizacija. Postoji sedam osnovnih organizacija višediskovnih sustava. Ali prije toga definicija nekih pojmova koji će se spomenuti. 

    (Disk 1) 10111001
XOR (Disk 2) 01101101
---------------------
    (Disk 3) 11010100

Ako nam otkaže Disk 2, možemo ga rekonstruirati pomoću Diska 1 i paritetnog Diska 3. 

    (Disk 1) 10111001
XOR (Disk 3) 11010100
---------------------
    (Disk 2) 01101101


--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 0

Organizacija RAID 0 nema zalihosti, ali zato iskorištava puni kapacitet korištenih diskova. Ako jedan od diskova otkaže, ti podatci se ne mogu povratiti. Za takvu organizaciju potrebna su minimalno dva diska. Povećane su performanse čitanja i pisanja.

Anspevec raid0.png

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 1

Organizacija RAID 1 je još poznata kao zrcaljenje diskova, jer svaki disk ima svoj disk na kojega se kopiraju isti podatci. Također su potrebna točno dva diska za ovu organizaciju. Jedan disk može otkazati, ali smanjene su performanse upisivanja jer se mora pisati na dva mjesta. Brzina čitanja je povećanja jer podatke može čitati s dva mjesta.

Anspevec raid1.png

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 2

Organizacija RAID 2 ne koristi paritet, stripanje datoteka ni zrcaljenje. Koristi Hammingov kod za korekciju jednostrukih grešaka. Zbog njegove komplicirane izvedbe on se danas ne kristi u praksi. Inače zahtjeva minimalno tri diska.

Anspevec raid2.png

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 3

Organizacija RAID 3 koristi minimalno tri diska s tim da je jedan disk paritetni. Iskoristivost diskova je 1-1/n, gdje je n broj diskova. Striping datoteke je na razini sektora te se zbog toga još naziva i paritetna organizacija sitne zrnatosti. Ako želimo zapisati datoteku u pojas, potrebna su četiri pristupa do diskova:

Zato ovoj organizaciji paritetni disk predstavlja usko grlo. Jedan disk disk može otkazati, a da podatke ne izgubimo.

Anspevec raid3.png

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 4

Organizacija RAID 4 kao i RAID 3 koristi minimalno tri diska s tim da je jedan paritetni. Razlika je da je striping datoteka na razini bloka te se zbog toga još naziva paritetna organizacija krupne zrnatosti. Iskoristivost je također 1-1/n, gdje je n broj diskova. Jedan disk može otkazati i paritetni disk predstavlja usko grlo zbog 4 pristupa diskovima kod zapisavanja podataka.

Anspevec raid4.png

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 5

Organizacija RAID 5 koristi stripanje datoteka na razini bloka te jedan paritetni disk. Razlika od RAID 4 je ta što su paritetni pojasevi raspoređeni preko svih diskova. Potrebna su minimalno 3 diska i iskoristivost je također 1-1/n diskova. Otkazati može jedan disk, a podatci se mogu povratiti.

Anspevec raid5.png

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

RAID 6

Organizacija RAID 6 se sastoji od minimalno četiri diska, gdje su dva diska paritetna. Paritetni pojasevi su također raspoređeni kroz sve diskove. Iskoristivost diskova je 1-2/n, gdje je n broj diskova. Otkazati mogu dva diska, a da se podatci mogu povratiti. RAID 6 se bazira na Reed-Solomonovim kodovima te kako oni rade se može pročitati na sljedećoj poveznici [3].

Anspevec raid6.png

Ukratko podatci o RAID organizacijama su prikazani u sljedećoj tablici.

RAID level Striping Paritet Zrcaljenje Min. diskova Iskoristivost Tolerancija ispada
RAID 0 blok no no 2 1 0
RAID 1 no no yes točno 2 1/n 1
RAID 3 bajt yes - u jednom disku no 3 1-1/n 1
RAID 4 blok yes - u jednom disku no 3 1-1/n 1
RAID 5 blok yes - raspoređen po svim diskovima no 3 1-1/n 1
RAID 6 blok yes - raspoređen po svim diskovima no 4 1-2/n 2

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

Višerazinski RAID sustavi

Gore navedeni RAID sustavi se mogu kombinirati u složene RAID sustave. Tako RAID 0 i RAID 1 možemo kombinirati na dva načina tako da tvore RAID 01 (RAID 0 + 1) i RAID 10. Za RAID 01 s četiri diska prvo na polovici diskova organiziramo RAID 0. Jer RAID 1 koristi točno dva diska tu polovicu spajamo kao jedan disk u RAID 1,a na drugu polovicu kopiramo te iste podatke. Primjećujemo da broj diskova u ovoj organizaciji mora biti minimalno četiri i da broj diskova mora biti paran.

Anspevec raid01.png

Za RAID 10 implementiramo obrnuto tako da je najniža RAID 1 organizacija, a iznad nje RAID 0 koja spaja 2/n RAID 1 organizacija. Jer se RAID 1 sastoji od točno dva diska. Minimalno su potrebna četiri diska i broj diskova mora biti paran.

Anspevec raid10.png

Na isti se način mogu kombinirati gore navedene RAID organizacije, ovisno o zahtjevima za performansama, sigurnošću i slično.

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)


Implementacija

Instalacija Ubuntu Servera

Za izradu mrežnog spremišta prvo moramo kreirati vritualni stroj na kojem ćemo instalirati server. Koristi ćemo VirtualBox na kojem ćemo prije instalacije Ubuntu Servera, podesiti mrežni adapter na Bridged Adapter iz razloga što virtualni stroj i host tada komuniciraju kao da su spojeni mrežnim kablom.

Anspevec slika1.PNG

Sljedeće dodajemo tri nova diska veličine 3 GB. Implementirat ćemo RAID 5 organizaciju diskova, a kako je gore navedeno on se sastoji od minimalno 3 diska. Zbog paritetnog diska koji je raspoređen preko svih triju, iskoristivi kapacitet je (N - 1) * S. N je broj diskova, a S je veličina diska te dobivamo (3 - 1) * 3GB = 6 GB iskoristivog kapaciteta. Ako nam ispadne jedan disk, naši podatci su i dalje sigurni i možemo ih povratiti.

Anspevec slika2.PNG

Ukljucimo i instalacijski .iso za Ubuntu server te pokrećemo virtualni stroj kako bi započeli instalaciju. Odabiremo Install Ubuntu Server te odabiremo željeni instalacijski jezik. Nakon nekog vremena zatražit će vas da upišete ime servera.

Anspevec slika3.PNG

Ime servera služi kako bi ga mogli identificirati na mreži. Nakon toga traži upis punog imena te upis korisnickog imena.

Anspevec slika5.PNG

Za to korisničko ime zatim moramo upisati lozinku od 8 znakova te ju potvrditi. Odabir enkripcije je opcionalan, ja sam odabrao No. Provjera vremenske zone (Yes/No). Nakon tog odabiremo Guided - use entire disk and set up LVM kao na slici.

Anspevec slika6.PNG

Nakon toga dolazi odabir na koji disk želimo instalirati operacijski sustav. Pri tome pazimo ne odaberemo jedan od tri diska po 3 GB koje smo namjenili za RAID.

Anspevec slika7.PNG

Na sljedeće pitanje odgovaramo s Yes te u prozoru nakon toga ostaviti default vrijednost. Također odabiremo Yes kako bi se primjenile promjene. Ako ne koristimo proxy, sljedeći prozor ostavljamo prazan.

Anspevec slika8.PNG

Prozor o sigurnosnim zakrpama odgovorite kako vam odgovara, ali je preporučeno automatski skidati zakrpe. Nakon toga odabiremo što želimo instalirati zajedno sa serverom. Ako zaboravite nešto, to nije problem jer se može naknadno instalirati. Ovdje ćemo instalirati Sambu i SSH. Preko SSH možemo pristupati serveru ako nam je server primjerice samo kučište bez monitora.

Anspevec slika9.PNG

Na pitanje Install the GRUB boot loader to the master boot record? odgovaramo sa Yes. Zatim zavrsimo s instalacijom i server se ponovno pokreće. Logiramo se sa korisničkim imenom i lozinkom koje smo definirali tokom instalacije i dobijemo sljedeći prozor.

Anspevec slika10.PNG

Sada imamo funkcionalni server. Nakon ovoga još sam i izvršio sudo apt-get update. Na server se možemo spojiti i preko SSH koristeći ime servera, korisnicko ime i lozinku koju smo tokom instalacije definirali. Sada nam jos preostaje još definirati RAID 5 i Sambu.

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

Postavljanje RAID-a

Za postavljanje RAID-a koristit ćemo Linux alat mdadm koji se koristi za softwersko upravljanje RAID uređajima. Prvo ga je potrebno instalirati. 

sudo apt-get install mdadm

Zatim upišemo lozinku te traži potvrdu tokom instalacije. Obratiti pažnju na [Y/n] jer baš zahtjeva veliko Y. Kod instalacije dođe i prozor s upitom za mail server te treba odgovoriti No configuration osim ako nemate želju imati i mail server. Ali taj dio ne ulazi u ovaj projekt. Kada je mdadm instaliran možemo kreirati RAID. Možemo provjeriti da li je instaliran na sljedeći način.

Anspevec slika11.PNG

Sintaksa za kreiranje RAID-a je: 

sudo mdadm --create /dev/md0 --name=spremnik --level=5 --raid-devices=3 /dev/sdb /dev/sdc /dev/sdd
[4]

Anspevec slika12.PNG

Nakon kreiranja možemo provjeriti da li je kreiran na sljedeći način.

Anspevec slika13.PNG

Vidimo da od početnih 9 GB, imamo slobodnih 6 GB te da može otkazati jedan disk.

Za RAID uređaj md0 trebamo dodati tip podataka i to radimo pomoću fdisk [5]. VIše diskova se može skupiti u jednu logičku jedinicu te zato kreiramo novu particiju u nultom sektoru.

LVM - metoda alociranja prostora u uređajima za masovnu pohranu koji je fleksibilniji nego uobičajene metode particioniranja. LVM može spajati particije u virtualne, tako da im administrator može promijeniti veličinu ili ih micati, bez prekidanja rada sustava [6]. Više detalja se može naći na [7].

Anspevec slika14.PNG Anspevec slika15.PNG

Sada vidimo ime koje je md0p1 te sada za tu particiju trebamo inicijalizirati fizički volumen kako bi je LVM mogao kasnije koristiti [8]. 

sudo pvcreate /dev/md0p1

Nakon toga definiramo novi logički volumen pod imenom, ali mu moramo dati putanju do fizičkog volumena [9]. 

sudo vgcreate vspremiste /dev/md0p1

Sada želimo kreirati dva logička volumena unutar postojećeg volumena. Jedan će biti za korisnike u kojem će svaki korisnik imati svoj folder u koji može pristupati, a drugi će biti javni u koji će pristup imati svi korisnici sa svojim podatcima i gosti sa korisnickim imenom public i lozinkom public [10]. 

sudo lvcreate -L 4G -n korisnici vspremiste
sudo lvcreate -L 1800M -n javno vspremiste

Kada su uspješno kreirani, trebamo svakom volumenu dodati tip, gdje razlike između tipova možete pogledati na [11]. Tip volumena dodajemo naredbom mkfs [12]. 

sudo mkfs -t ext4 /dev/vspremiste/korisnici
sudo mkfs -t ext4 /dev/vspremiste/javno

Trebamo kreirati foldere preko kojih ćemo pristupati logičkim volumenima. 

sudo mkdir /spremnik/
sudo mkdir /spremnik/korisnici
sudo mkdir /spremnik/javno

Sada pomoću naredbe mount [13] spajamo logički volumen koje nekog tipa s direktorijem koji smo kreirali u prethodnom koraku. 

sudo mount -t ext4 /dev/vspremiste/korisnici /spremnik/korisnici
sudo mount -t ext4 /dev/vspremiste/javno /spremnik/javno

Naredbom df -h možemo provjeriti da li je sve uspješno kreirano [14].

Zbog toga jer ove postavke neće biti sačuvane do sljedećeg pokretanja moramo urediti /etc/fstab dokument. Sada trebamo dobiti trenutno definirane mountove. 

cat /etc/mtab | grep vspremiste

Dio koji ste dobili na izlazu trebate upisati u /etc/fstab (sudo) i to bi trebalo izgledati ovako: 

/dev/mapper/vspremiste-korisnici /spremnik/korisnici ext4 rw 0 0
/dev/mapper/vspremiste-javno /spremnik/javno ext4 rw 0 0

Sada imamo definaranu RAID 5 organizaciju nad tri diska po 3 GB. Dva logička volumena su definirana nad iskoristivih 6 GB i to na način da je 4 GB predviđeno za korisnike i njihove podatke dok je ostatak predviđen za javni pristup.

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

Postavljanje Sambe

Kako smo Sambu instalirali tokom instalacije Ubuntu Servera sada nam slijedi kreiranje korisnika. Prvo kreiramo grupu u koju ćemo upisivati korisnike [15]. 

sudo groupadd --gid 1234 korisnici

U tu grupu trebamo dodati sljedeće korisnike i to radimo preko ID-a grupe koji je 1234. --home definira koji je početni direktorij za novog korisnika [16]. 

sudo adduser --home /spremnik/korisnici/mario --gid 1234 mario
sudo adduser --home /spremnik/korisnici/katarina --gid 1234 katarina

Za svakog korisnika treba definirati i lozinku. Na kraj /etc/samba/smb.conf [17] za svakog korisnika dodajemo sljedeće redove, te riječ USERNAME treba zamjeniti sa korisničkim imenom. 

[USERNAME]
     path = /spremnik/korisnici/USERNAME
     valid users = USERNAME
     read only = No
     create mask = 0700
     directory mask = 0700

Za javni dio trebamo definirati grupu i njoj pripadajućeg korisnika, tj. default podatke za pristup javno dostupnom djelu servera. 

sudo addgroup public

Kreirana je grupa public s identifikacijskom oznakom 1001. Sada kreiramo korisnika u toj grupi i definiramo mu lozinku [18]. 

sudo adduser --system --shell /bin/bash --disabled-pasword --home /spremnik/javno --gid 1001 public
sudo smbpasswd -a public

Trebamo korisnicima dati dopuštenje za pisanje u taj direktorij [19]. 

sudo chmod g+w /spremnik/javno

Vlasnik tog direktorija je grupa korisnici i korisnik public [20]. 

sudo chown public:korisnici /spremnik/javno

U /etc/samba/smb.conf treba dodati sljedeće 

[Public]
     path = /spremnik/javno
     valid users = public, @korisnici
     read only = No
     create mask = 0777
     directory mask = 0777

--Andelko.spevec 16:28, 17. siječnja 2013. (CET)

Spajanje na server

Linux

U Linuxu se spajamo preko naredbe smbclient [21]. Za provjeru svih foldera na tom serveru upisujemo 

smbclient -NL //classic

Anspevec l2.PNG

A kao korisnik se spajamo sljedećom naredbom. 

smbclient //classic/mario -U mario

nakon toga nas zatraži lozinku i ulazimo u folder koji pripada mariu.

Anspevec l1.PNG

Windows

S Windowsa se na server spaja na način da u Start->Run upišete \\ime_servera ,tj. \\classic.

Anspevec w1.PNG

Za pristup folderu traži korisničko ime i lozinku. Username: mario i password: 123456789

Anspevec w2.PNG

Home folder korisnika mario.

Anspevec w3.PNG

Ako nakon toga pokušamo uću u folder katarina tražit će nas lozinku. Ali stvar kod Windowsa je ako se ulogirate kao mario, nemožete se ulogirati kao katarina jer dozvoljava samo jedno spajanje po serveru. I dobivamo sljedeći prozor.

Anspevec w4.PNG

Zato se može u /etc/samba/smb.conf pod [global] dodati još jedno ime servera [22]. Jer Windows dopušta više spajanja prema serverima za različitim imenom, makar to bio i isti server. 

netbios aliases = drugi

Nakon resetiranja servera možemo pokrenuti isti server s \\drugi.

Anspevec w5.PNG

Te se sada ulogirati kao katarina. Username: katarina i password: 12345678

Anspevec w6.PNG

Home folder korisnika katarina.

Anspevec w7.PNG

Sada imamo prijavljenog maria na server //classic i katarinu na server //drugi. Server je isti samo mu je alias drugi. U javni folder možemo pristupati čim smo se prijavili kao jedan od korisnika jer smo dali svim članovima te grupa pristup u taj folder. Ako nemamo korisnički račun, možemo se u njega prijaviti s username: public i password: public.

Download link za OVA Ubuntu Server-a: [23]

--Andelko.spevec 14:32, 17. siječnja 2013. (CET)

Zaključak

Mrežna spremišta su od velike koristi ako korisnici mreže koriste iste podatke, te se tako smanjuje stvaranje zalihosti na svakom računalu. Uz to svaki korisnik može raditi backup svojih podataka na to spremište kako bi smanjio rizik od njihovog gubitka. Korištenjem RAID-a moguće je vratiti podatke i nakon ispadanje jednog diska iz funkcije. Uz to izvedba takvog spremišta ne predstavlja veliki trošak a pruža mnoge mogućnosti. Koristeći softverski umjesto hardverskog RAID-a dodatno se smanjuju troškovi izvedbe. Sve u svemu korisnost je velika te su cijena i performanse prihvatljive za srednja poduzeća.

Literatura

Dobavljeno iz "https://security.foi.hr/wiki/index.php/Izrada_mre%C5%BEnih_spremi%C5%A1ta_sa_softwareskim_raidom_/_Sambom"
Osobni alati
Imenski prostori
Inačice
Radnje
Orijentacija
Traka s alatima